Odem ti ja u Srbiju za vikend

Da preduhitrim sve one koji ce reci kako sam emigrirala i nemam pravo da pljujem po Srbiji i da gledam samo lose stvari u nasoj zemlji itd.

Prvo. Nisam emigrirala, ja sam i tu i tamo, s tim sto je Srbija uvek mesto gde mogu da se vratim, a videla sam kako je i dalje, pa se nadam da necu tako brzo da se vratim, bar ne dok je Srbija u govnima do guse. Mozda neki toga nisu svesni, u stilu zabe koja se bez problema skuvala u loncu, jer je u njega usla dok je jos voda bila mlaka. Ovako, kad na vreme iz tog lonca izadjes, svako umakanje svog bataka u sve vreliju vodu postaje nepodnosljivije. Za one patriotski-emotivno-hardcore komentatore, da Srbija je moja otadzbina i moja dedovina, ognjiste i porodicno gnezdo i puno je volim i nosim u srcu.

Drugo. U Srbiji sam provela mnogo vise godina nego bilo koji potencijalni patriotsko-emotivno-hardcore komentator. U retkim slucajevim gde su doticni proveli vise godina u Srbiji nego ja, sigurno sam provela vise vremena u skoli uceci iz knjiga, kao i putujuci, naucila sam dosta o ljudima i zivotu, tako da, verujte mi, ne izmisljam, znam sta pricam.

Ne gledam SAMO negativne stvari u Srbiji. Iz petnih zila se trudim da nadjem jos nesto osim, hajde, vama bliskog Novaka Djokovica- sport, disciplina, naporan rad, sve je to super lekcija za nase klince, da zaobidjem bilo kakvo trtljanje politicara u sve to, a i dobro je da nam se malo poboljsa sveopsti imidz u medjunarodnoj zajednici koji smo stekli sto zbog tudjih gresaka, sto zbog svojih….  Ali, Novak je vise na Azurnoj obali, zivi svoj san, i neka ga, tamo ce da ostane, a mi smo i dalje u govnima, pardon my Serbian.

Ukljucicu TV da vidim nesto lepo. Posle minut ga gasim. Ako vam Sanje Marinkovic, Lee Kis, reality shows, Srecni ljudi, Natase Bekvalac, gomila sunda, kica, gluposti i prostote nisu dojadili do sada, vi niste normalni. Ja TV u kuci nemam, osim u kuci svojih roditelja, gde cale gleda Animal Planet, keva neke drame a ja Investigation Discovery.

‘Takvih programa ima i u drugim zemljama i sve to dolazi sa Zapada.’ Ima, ali u vrlo manjoj meri, zapravo, sve ih je manje, jer su dojadili. Dve najgledanije emisije tu gde trenutno zivim su a)XY ima talenat, sto je u granicama prihvatljivosti i b)emisija u kojoj ucestvuje petoro glumaca i prolaze kroz razne zadatke, spontano, improvizuju scene, imaju jako dobar smisao za humor, a osecaj na kraju emisije je slican kao na kraju neke dobre predstave. Taj tip emisije ne samo da je prihvatljiv, nego je i vrlo pozeljan za normalan razvoj deteta i mentalno zdravlje coveka.

Idem dalje. Sedam u kola, vozim za NS. Prekoracim brzinu (60km/h od dozvoljenih 50), dok se oni nesto domundjavaju, prolete kola 120km/h, policajac se strecne, potrci prema asfaltu i… ustukne, kaze ‘To je nadredjeni.’ Nadredjeni nije ni trepnuo, nestao kao galopirajuci konj u magli. Sa policajcima se dogovaram, dajem im litar soka, jednu cokoladu i 10e. Meni dobro, nadam se i njima. Ali nas sistem ne funkcionise apsolutno nikako. A ne znam i kako bi, imamo evropske kazne i sudansku platu.

Nastavljam put, pustam radio. Mora da ima neka dobra muzika na radiju, nesto lepo cu da cujem. Prvo oglasi. Nude posao, administracija… Vi’s, bogati, bice tu jos i nesto dobro.  Uslovi su:  muskarac, do toliko i toliko godina blah blah, ponavljamo, uslov je muska osoba do toliko godina. Sledeci oglas, trazi se asistentkinja DO 35 GODINA STAROSTI. Ponavljamo, uslov je do 35 godina starosti.

Tu mi vec puca onaj epidermis optimizma i popi*dim. Ne znam da li gresim, ali ti uslovi mi deluju toliko drsko, da ne verujem da neko nema blama da to kaze, i da li je to uopste legalno. Vise puta sam trazila posao, slala CV-e u inostranstvu, nijednom nisam videla da neko medju uslovima navodi pol ili starosnu granicu. Ja licno mislim da bi to trebalo da bude kaznjivo.

Zali mi se drugarica, zavrsila ekonomski, kaze, nije u stranci, trazi posao vec dve godine. Zivi s roditeljima, sad ce jos malo 30. Konkurise za neki trezor u banci, neka lower pozicija. Plata je, kaze, 10  000 din. Ali, mora i da ima iskustvo i ne znam sta jos ne, ustvari, nema vezu i nije u stranci. Nalazi posao u nekoj prodavnici satova u susednom selu, gospodja Vlasnica joj kaze 10 000din, put ne placamo. Ova je samo ustala i rekla ‘Se*em ti se ja na posao.’ Ko je tu vise u pravu, vise ni ja ne znam.

Zena sa dva fakulteta i masterom sa 13.og po rangu fakulteta u Evropi menjala je nastavnicu engleskog, koja je pre nekoliko godina polozila onaj B sertifikat, ili kako god da se to zvalo. Posle godinu dana oslobodi se mesto, ali ‘ona je prekvalifikovana. ‘ A usput je direktor pita zasto je promenila svoje srpsko prezime u neko holandsko, van der XY?? Kakvo je to prezime, ne mo’s ni da ga izgovoris! Muz joj je holandjanin, sta koga uopste boli k kakvo ona ima prezime? Kolika doza ksenofobije, zatucanosti i prostakluka.

Dolazim do NSa. Od drugarica koje su sa mnom diplomirale pre 3 gopdine,  znam sigurno da radi jedna. I to za neku crkavicu u Gradskoj kuci, ali ok, nije toliko lose, ako nista drugo, za CV. Ovo ostalo? Jedna ceka na posao u nekoj gimnaziji, tako da tamo povremeno menja neku nastavnicu a povremeno volontira, da bi im bila na oku u slucaju da se uprazni mesto. Roditelji pune frizider i placaju putovanja. Treca drugarica, menjala je u Somorinu 2-3 meseca, a sada radi samo privatne casove, necu da pitam za socijalno i zdravstveno i kako vidi sve to u buducnosti. Cetvrta je jedina imala stalan posao u nekom selu u blizini Rume, ali udala se nedavno i sada zivi u Svajcarskoj, ceka papire, ide na besplatan kurs Italijanskog, koji drzava obezbedjuje onima koji su resili (i odobreno im je) da zive u Svici. Dok ona ne nauci jezik, radi njen muz, koji za 5h zaradi njenu mesecnu platu iz Srbije. Jeste, Svajcarska je i skupa, ali da se ne lazemo, tamo se zivi kao bog. A posla za nastavnike engleskog, kaze, ima koliko hoces. Iskreno, jako mi je drago sto je tamo.

Idem dalje, vracam se iz NSa kuci. Opstina. Nas engleza sto cekaju na posao ima mali milion. Vecina mojih kolega/koleginica su harizmaticne licnosti, gde ima sklonosti ka jeziku, ima sklonosti ka umetnosti, performansu, vrlo dobro uspostavljanju kontakta sa ljudima itd. Ne, mesto prevodioca u Opstini  je dobila zena koja je godinu dana zivela u Engleskoj. To je njena strucnost i iskustvo. Koga god u gradu pitate, svi ce vam reci da je namcor i vrlo nezgodna osoba, sto licno mogu da potvrdim. Sada je i PR menadzer, koji se ne pojavljuje na pola prijema, posao na projektima odradjuju ekonomisti i pravnici, jer ona apsolutno nema veze s vezom. Ali, ona je clan partije.

Vikend se priblizava kraju, a ja ne znam sta jos pozitivno da nadjem osim svojih najblizih, sto se nekako i podrazumeva, tako da i nema neke veze sa Srbijom.

I ovde je daleko od idealnog. Ali, ljudi, ovde popovi ne staju za skupstinske govornice, zna se neki red i kultura, nauceni su da postuju jedni druge, ne pozivaju se na ratove, ne pale zgrade, ambasade, dzamije, pa, na kraju krajeva, s postovanjem se ophode i prema stvarima, ulicama, klupama, smeca je manje. Kafici su puni vikendom, radnim danima se radi! Nema tutnjave iz kafica po ceo dan svaki dan. Ogroman broj ljudi ustaje u 5, da bi na vreme stiglo na posao, koji imaju na 30,  40, 50, 60km od kuce. Kod nas ako nadjes posao u BGu, komentari su Pa, jel’ nisi mogla blize? Povrh svega, dakle, i lenji smo.

Skroz mi je svejedno da li zivim normalno ili zivim luksuzno. Ali mi nije svejedno, kad vec mogu da izaberem, da li cu da strahujem celog zivota da li cu uopste moci sebi da obezbedim taj normalan zivot ili cu napraviti bolji izbor. Uostalom, imati dete u Srbiji je za mene pomalo zastrasujuce.

Nemojte da mi govorite ‘Ipak je kod kuce najbolje, ipak je ovo Srbija’, ma sta to uopste i znaci? Moji prijatelji i novosteceni i iz detinjstva su svi razbacani po Evropi, i niko od nas ne zali zbog toga sto smo, jao jadni, u tudjoj zemlji. Pa, to je moj tata rekao sebi ’78, kad je odbio posao u Nemackoj (i stan!). Ma, kako sad da ostavi familiju, vratio se… i kad je dosao do najboljih godina, nastalo je nevidjeno sranje, koje traje vec 20 godina, ja kraja ne vidim. Ja sam sada u tim godinama, zamolio me da ne ponovim istu gresku.

Jaromir Nohavica

Srpski prevod:

Kad sam iš’o u vojnike,

šišali su me ’na ćelavo’.

izgledao sam kao glupan,

kao i svi oko mene.

Zatvorili su me u kasarnu,

počeli su da me uče

kako treba da budem pravi vojnik

i branim svoju zemlju.

Posle večere, u sobi,

ušuškao sam se uz zid,

pomislio sam na svoju dragu

i lepo sam se isplakao.

Kad je posle pola godine došla,

baš sam imao upalu pluća.

Stalno se motao neko po hodniku,

tako da od toga nije bilo ništa.

Major je na uniformi nosio ogromno ordenje,

srela ga je kod kapije.

Rek’o joj je da je njegov blok prilično prazan,

pa je dozvolila da je ’zbari’.

Koga briga za vojnika,

koga devojka ostavi?

Dovidjenja,  gospodine (majore) Franjo Šramka,

Pesma je završena. Kako vam se svidela?

Nije bila ništa posebno, je l’ da?

Kratak uvod u biblije i bogove

Pred kraj gimnazijskih dana, bila sam pod raznim uticajima i utiscima. Za sve je,  naravno bio kriv rat. O tome ću više nekom drugom prilikom. Ali, ukratko, otac je bio strašno razočaran što se zemlja u kojoj je odrastao raspada na način na koji se raspadala. Nije problem raspad. Problem je bio sunovrat svih vrednosti u koje je on verovao. Sve ga je to pogodilo duboko, on je jedan lav, laf i ljudina, ali i kad ga bolje poznaješ, vrlo emotivan čovek. I to razočaranje i opsednutost situacijom u Srbiji je preneo i na mene.

Dosta je bilo dogadjaja zbog kojih sam mogla da postanem tip čoveka sa vrlo uskim pogledima na svet. Kada živite u manjoj sredini, veće su šanse da ćete biti okuženi ljudima od čije priče vas zaboli glava. Mogla sam, pod uticajem diskriminacije i šikaniranja od strane nekih budala, da postanem neki slovački veliki nacionalista. Mogla sam da postanem neka bogomoljka, pošto su nas u nedeljnoj školi veronauke u 5. razredu kljukali time. Mogla sam da postanem kao komšinica koja je nosila zlatnu krstaču od 800 maraka  na sisama i  ’komplet’ sa zmijskim dezenom, iako joj se uz figuru bolje slaže krzno bele mečke. Mogla sam da po FB kačim slike sa splavova. Mogla sam da završim tako da mi vrhunac tema bude tudji život i šta je ko platio i šta je na njemu markirano a šta nije – ne znate vi kakvih sve ljudi ima oko nas.  Mogla sam da pohrlim da se udam za neku priliku. Mogla sam da postanem kao onaj buckasti tatin sin, što me je u gimnaziji ‘šutnuo’ posle nedelju dana, ‘jer sam Slovakinja’. Haha. Stvarno. Mada, mislim da je pravi razlog bio to što je video da će teško da me privede kući, a još teže da ma povali. Mislim, daj, drugi razred srednje, ja sam tad više razmisljala o tome kako da klizim po parketu u rukometu, nego da gubim nevinost u nekom glupavom kontekstu. A, posebno ne bih s njim imala seks kad sam saznala da mu je baba Hrvatica! ( #ironija).

Ustvari, nisam mogla da postanem nijedno od navedenog.

Na kraju srednje, baš u najbolje vreme, upala sam u Balaševićev fan klub. Zvali smo se (ne)normalni, baš zato što su vremena bila nenormalna. Tamo su dolazili ljudi koji nisu mogli postati ‘nešto drugo’ a bilo nas je iz cele exYu. Niko tu nije bio pod uticajem veštački stvorene mržnje i ludila. Mi smo putovali tamo, oni su putovali ovamo… To su bili ljudi kod kojih nema površnosti, onako, dobri, duhoviti, topli. A, Balašević mi je dodatno otvorio vidike. Sada će hejteri da se smeju, ali mene to nikako ne dotiče. Balašević je bio samo prva safety net.

Kasnije sam završila englesku književnost (i jezik), i taj svet književnosti (i umetnosti uopšte), koji ne čine bestselleri, nego velikani percepcije i bogovi reči i misli, proroci i tvorci ideologija koje je kasnije neko drugi često razvio i realizovao, čije su reči već tada ili kasnije imale svoju težinu i svoje mesto u (pre svega) evropskoj istoriji… e taj svet književnosti je mene opčinio. I naučio, i pomogao da sagledam svet i sebe iz (u najmanju ruku) šire perspektive. 

Balašević nije neki muzičar i pevač, ok. I sam kaže da, kad bi još bio i savršen muzičar, gde bi mu bio kraj :) On je za mene pesnik, umetnik. Kada sam radila Šekspira na trećoj godini, naišla sam na odredjene dodirne tačke. Naravno, Šekspir je daleko plodotvornija i značajnija ličnost evropske kulture uopšte.  Ali, te zajedničke tačke? To je ta odlična percepcija, i talenat da se ona pretoči u reči, a bez preteranog ‘beating about the bush’. To su galerije autentičnih likova koji na savršen način oslikavaju razne aspekte ljudske prirode. Pa sam mislila, ‘Šteta što stranci ne mogu da razumeju te pesme, šteta što ih je ustvari teško i prevesti’, one često toliko pripadaju svom vremenu i prostoru a ta kulturološka dimenzija je teško prevodiva.

E, ali, znate, vremenom sam otkrila da ima takvih Balaševića i Šekspira i u drugim zemljama, na drugim jezicima, nema ih puno, ali ih ima. I neverovatno su slični. Nenerovatno su (ne)normalni. Verujem da oni jedni za druge znaju. Verujem da Balašević zna za Žaka Brela, koji je svoje pesme (koje neverovatno podsećaju na dramske poeme Roberta Browninga, ako to ime nekome znači, ako ne, nije strašno :) ) izvodio obično po pozorištima i to na takav način, da se pretvorio u to što peva… Neverovatan umetnik. (Okačiću ga prvom prilikom.)

Šta to sad ima veze sa mojim gimnazijskim danima, ratovima, ćaletom, komšijama… Ima sve to veze sa zdravim razumom, sa zdravim rasudjivanjem. To je taj ‘benchmark’ za normlanost. Koga umetnost ne dotiče, od njega čovek nikada ne može postati.

Eto, htela sam samo da okačim jednu od niza prelepih pesama Jaromira Nohavice, češkog Šekspira, i da kažem par reči o tome zašto ga kačim, a kao i uvek počela sam od Kulina Bana :) Ali, nadam se da ćete ako poslušate pesmu i pročitate prevod na srpski, koji sam na brzinu na pisala, razumeti zašto ja cenim te Šekspire  :)

Početak ili Kratka ljubavna priča mojih roditelja sa dalekosežnim posledicama

‘Ovo je priča koju vrlo rado pričam.’  Često je ova priča topila kamenje, zavodila prave i pogrešne i osvajala nagrade (pokrajinsko takmicenje iz engleskog u 4. razredu gimnazije).  Iz glupih razloga, krili su je od mene dok im sama nije pobegla oko moje 12 godine. Ispitivala sam sve moguće perspektive ovog događaja – tata, mama, tetke, strina, stric, komšinica. Pokušavala sam da uhvatim prošlost kao što Julian Barnes kroz različite monokulare pokušava da pogleda kopno sa palube broda koji se udaljava. Nikada ne možeš uhvatiti prošlost i istinu. Ali, možeš od prilike da ih rekonstruišeš:

Zamislite malo vojvođansko selo, prva polovina ’70ih godina. Zamislite još da tu žive, složno, mirno i lepo Srbi i Slovaci. Ako vam to nije teško, znači da se razumemo. Ako baš i ne znate kako su ti Slovaci od prilike tada izgledali, evo par slika:

I danas :)

Dobro, nisu svi bili baš takvi. Da krenem od ove hardcore strane. Mamina strana. Skromni, pobožni ljudi koji žive po pravilima predaka od pre 300 i kusur godina. Tri ćerke, Ana je bila najmlađa. Da se ne lažemo, i najlepša devojka u selu, tako mi kažu svi meštani. Ove starije su se udale sa cca 17. Koja je devojka iz te hardcore zajednice ostala neudata do 19, verovatno je dobila etiketu ‘baba devojka’. Većina devojčica su nosile nošnju. Ali ima Ana i slika sa 14-15 u normalnoj, hipi odeći :) Ana je htela da studira na filološkom, ali bože sačuvaj, ‘Zar da se preseli u BG, počne da puši i pije i da upozna tamo neke momke što nisu iz naše zatucane male slovačke zajednice? Ne, ona treba lepo da se uda.’ U to doba se izlazilo na igranke, pa ko te zvao na ples – tome se najverovatnije sviđaš. Ali najgore je kad dođe u kuću, nepozvan, da te prosi. Ne, ustvari, najgore je kad pošalje svoju kevu da te prosi ili da bar ispita situaciju. Prosili su je često. Odvratno, stvarno. Ja bih šokirana i iznervirana tom, za mene nekulturom, izbacila te ljude iz svog stana, ali, hajte da doživimo taj transfer jednog vremena i kutlure koji su vam sada već jasniji. Vaspitavana pod hitlerskom strogoćom svoje majke kojoj je glavna parola bila da je život teška i večita borba,  Ana je poslušala roditelje i pristala da se veri sa nekom dobrom Prilikom sa ne znam koliko ari zemlje. Šta zna dete sa 17? Seća se da je slučajno prolazila pored Prilikine kuće biciklom, projurila je koliko je točkovi nose, jer su joj ti ljudi bili strani.

Ćaletovi su ipak bili malo ‘svetskiji’ ljudi. Komunisti, gastarbajteri, za*ebanti, pijandure, švaleri, boemi, umetnici, lovci, hedonisti… Kuća puna smeha i života. Ćale je zvonio na vrata dedine švalerke i sakrivao se u žbunj, čisto da ih malo uznemirava. Baba je imala svoje metode sa nekim perjem prosutim ispred švalerkine kuće i lepkom na gumi dedinog bicikla, tu ga je saterala u ćošak. Stric se oženio u subotu a u ponedeljak je još uvek iz kreveta odlučio da napusti faks. Ćale je posle smrti svog oca preuzeo sve na sebe, griz’o, radio danju, a uveče harao Jugoslavijom:) Prošao je faze od Beatles-hipika, do Playboyja obučenog u sve što je tada na Zapadu bilo hit. Lep, zgodan, sa lepim plavim očima, mislim da je bio šmeker i da je znao kako sa ženama. Zbog devojke je bio u stanju da provali kilometre i kilometre, a devojke je menjao vrlo često, pouzdano znam da je u jednom trenutku imao dve, ništa novo, je l’? Nisu znale jedna za drugu iako su bile rođene sestre (Tata!).

Tada je svako svakoga znao u selu. Neće tačno da mi kažu gde i kako su se baš i upoznali, ali silina tog udarca je srušila sve bedeme između njih. O naredna tri meseca ne znam puno, osim da su u ćaletovim mislima sve ostale pukle kao zvečke i da je hteo baš nju i samo nju. Bili su u vezi tajno. Njoj je sigurno bilo teže, ali znam da je izgubila malo pamet i da je bila spremna da ode za njim na kraj sveta. Tako mi bar u retkim prilikama definiše ljubav ‘Ma, to ti je kad poludiš, niko ti drugi ne treba.’

Znali su dobro da će to biti skandal neviđenih razmera u selu, ali bolelo ih je uvo. Njeni joj ne bi dozvolili da im priredi takvu sramotu i raskine veridbu sa tako finom Prilikom sa njivama, i to zbog koga? ‘Zbog nekog tamo bezbožnika koji nema ni njivu ni kučeta, ni mačeta!’ Ipak, 2 nedelje uoči imaginarne svadbe spakovala je svoje stvari i preselila se kod ćaleta, za dve ulice niže:) Ujutru je bio pijačni dan, naravno da ljudi nisu usta zatvarali o tome da je Ana ‘pobegla’. Porodice njenih sestri su kobajagi uzele stvar u svoje ruke, to se završilo na tome da je jedna od tetki (koja je inače tiho i pobožno biće) psovala mater na ulici strini, koja je bila u tom ćaletovom klanu… Ma, opšta buna seljaka, rat klanova, dok su glavni akteri uživali u svom bračnom krevetu i čekali da prođe oluja.

Stiša se oluja, najstarija tetka kuca na prozor spavaće sobe, kaže starima nije dobro, Ana mora da dodje i jedva se dogovore da Ana dodje u delegaciji sa mužem i njegovim bratom. Otišli su. Kako su ušli u sobu, prvi prizor je baba na krevetu sa mokrom krpom preko čela, očigledno, vrlo teško podnosi ćerkinu nepromišljenu svojeglavost, tu je i deda, a tu je i taj bivši verenik, Prilika. Bivši verenik je, kaže, spreman sve da joj oprosti, samo da se ona vrati. Da prekine ovu ludost sa mojim ćaletom. Kako su se ovi pregovori o stabilizaciji u regionu završili najbolje govori dijalog između babe i mame (Ane):

Baba: Prestani više sa ovom sramotom, OVO je tvoj muž.- pokazavši na verenika Priliku, koji je sada i u mojim očima izgubio svako poštovanje, jer se uopšte pojavio na ovim pregovorima.

Ana: To je VAŠ muž. Ovo je moj. – pokazavši na mog ćaleta.

Nisu se uzeli zato što su bili trudni. Brat je rođen nekoliko godina kasnije. A dok sam ja bila rođena, niko to više u familiji nije ni spominjao. Tetke i strina su na slavi sedele za istim stolom i ogovarale nekog sasvim petog.  Ćale je na kraju ispao najomiljeniji zet, koji je glavna SOS služba i prevoznik i menadžer sa vezama po bolnicama. Sve im je ćale oprostio, nedeljom ponekad obiđe groblje i uvek obiđe i grob Anine mame, kaže, ‘jer ih poštuje.’  A mama možda nije svakodnevno obilazila nekoliko hektara njive, kao njene sestre srećnice, ali je zato završila školu, videla pola Evrope i išla u shoe-shopping u Italiju za 8. mart – kažem, uvek je ćale razumeo žene :)

Htela sam ja dedi svašta da kažem, da mu održim jedno predavanje. Ali, to je jedan veseli starac, koji (proverila sam) u 88 godini života juri po selu sa štakom zakačenom za volan svog cyber-trkačkog bicikla. Odkako je udovac prosi slobodne babe po selu, umišlja da ugovara neki biznis o utovaru kukuruza, pa se ugrađuje… Dete, živi svoju slobodu, šta ja imam od toga što bih mu sada držala lekciju?

Par puta mi je rekla mama da joj je neprijatno malo kad je ispitujem o tome, malo je sramota, možda je bilo drugog načina, ma nije način pogrešan, mama. Samo si imala sreće što je tata dobar čovek i posle 30 godina, mogla si da naiđeš na neku budalu sa 17 i da se zaljubiš, to je sve kocka. Imala si sreće, ali ja sam ponosna što si tako mlada, dobra i neiskvarena pokazala mu*a nekim malograđanskim formama. Ali, niste baš morali vas dvoje biti toliko do j, da mi na grbaču natakarite te visoke standarde. Ma, prihvatam ih, hvala! :)

P.S. Nisu oni baš tako cool naprotiv, ali iz perspektive ove priče su mi skroz ok ;)

Follow

Get every new post delivered to your Inbox.